PipKiki

Dobrodošli na moj blog

11.11.2018.

Kad sam tužna, pišem. Kad sam sretna, ne pišem ništa...Ne pišem pjesme, ni priče, ni rečenice. Osjećam.

04.11.2018.

Kao vrhunac

Nisam ljubomorna, ali... :'D

01.09.2018.

Blogeri

Dugo  me nije bilo sa slikama. Evo jednu koju sam počela prije nekih sat vremena. Šta dodati? Ako me još ko i čita

14.08.2018.

Jes

Život je tužna kocka i ukisla, mlohava paprika

05.08.2018.

Buka

Kad se izuzme erotičnost ove pjesme, jako je lijep tekst...

Zato ostani sa mnom
Kada napuste nas gosti
Divljaj sa mnom, putuj sa mnom
Sa mnom posti

26.07.2018.

. . .

N E B O

„Sve što treba da se desi, desit će se, kakvi god bili vaši napori da to spriječite. Sve što ne treba da se desi, desit se neće, kakvi god bili vaši napori da to postignete.“

-Ramana Maharši
***
„Moramo vam saopštiti nešto, gospodine H.„ bile su riječi kroz koje je znao o kakvim se vijestima radi, ali ih je dočekao neočekivano mirno. Mislio je da će ga pogoditi poput munje, da će osjetiti trnce kako se penju uz kičmu ili suze kako naviru iza očnih kapaka. Ništa. I to ništavilo ga je u ovom trenutku više zabrinulo od samih vijesti. Nikada u životu nije bio ravnodušan. Ni prema čemu. Svako je jutro za njega imalo novi smisao, cvrkut ptica bi doživljavao posebno, smrt bilo koga bi doživljavao kao sebi blisku. A sada...Sada je sve postalo veliko, prazno ništa.

*

Trčao sam dalje vlažnom ulicom sa glavom punom novih, neobičnih misli. Od čega sam trčao, ne znam. Ali, prvim korakom na stepenište klinike sam se osjetio ponovo rođenim. Kapljice hladne kiše su zaigrale na mojoj koži, podigao sam glavu ka nebu i poželio da trčim. Da trčim. Daleko, dok me noge nose. Osjetio sam se slobodnim. Možda čak i po prvi puta u životu, istinski sam osjetio da je život u mojim rukama. Osjetio sam ga među prstima, kako se izvija poput zmije. Hladno, sklisko i ljigavo sam osjetio svoj život u rukama, i znao sam da u svakom trenutku mogu da ga okončam ako stegnem pesnice i zadavim ljigavu zmiju. I to mi je dalo doznanja da mogu šta god poželim. Osjetio sam se kao vlasnik sebe.

Trčao sam vlažnom ulicom ne razmišljajući o pogledima što su padali po meni, ne razmišljajući šta će ko reći ili pomisliti. Da li sam lud, ili slobodan, ili sretan, ili čudan. Trčao sam sa smijehom iz dubine duše, širom raširenih ruku kao da sam upravo dobio na lotu svoj milion. Kad bolje razmislim, možda i jesam. Bog je za ovaj mjesec birao srećnike koji će umrijeti, i ja sam jednostavno tog dana bio među njima. Odlučio sam ljudima govoriti da sam dobio na lotu. Bolje je, u svakom slučaju.Umjesto da me žale, ljudi će me tapšati po ramenu zbog moje ili svoje sreće. Gledat ću na njihovim licima trule i pokvarene poglede i smijeh prepun grabežljive nade da će se možda okoristiti od mene. Prvi put ću se igrati s ljudima i njihovim osjećajima, odlučio sam. Po prvi put ja sa njima, a ne oni sa mnom, kako sam navikao.
Zbog toga sam se osjećao ponovo rođenim. Živim svoj novi i ubrzani, mini život. Zar nije tako?
U njemu ću prodisati punim plućima, bez brige da će mi se desiti nešto loše što će uticati na tok mog života. Sada ionako znam kud moj život vodi. Otkako znam za sebe, konstruisan je poput Danteovog Pakla, samo što sam sada na dnu tog njegovog lijevka. Šta god da uradim u narednih nekoliko sedmica, ne može biti gore od kraja koji me čeka. Ne postoji loša odluka i loš potez. Ako poginem, samo ću ovaj jad završiti prije.

„Imamo nešto da vam saopštimo, gospodine H“, bile su riječi koje su me probudile iz sna dugog 42. godine. Iz sna u kojem sam se ponašao što sam bolje mogao. Bio sam uzoran učenik, mirno i poslušno dijete, mladić koji studira, muškarac koji radi i redovno plaća poreze. Živio sam mirno i skromno tako da niko skoro nije ni znao da postojim. Osim bližnje porodice koja me voljela i daljnjih rođaka koji su htjeli svoju korist. Sanjao sam 42. godine, kroz uzorno ponašanje, kako se otcjepljujem od sebe. Sanjao sam kako se kidam od svoje sitne duše i jasno postajem što želim biti, ne što drugi žele od mene. I evo, kroz jasnu dijagnozu dobivam svoju kartu za slobodu dugu dva mjeseca. „Možda i više, nemojte gubiti nadu“.
Šta mi znači. Dva mjeseca, tri, pet. Sve je ionako jasno kao dan. Ali, sada sam se otkinuo od sebe malodušnog. I neki prijašnji ja bi se možda kajao što to nije prije učinio, ali sada nemam vremena za to. Želim da ovo budu dva mjeseca prepuna mene.

***

Osmi dan nakon saopštenja da je tumor metastazirao i da ima otprilike dva mjeseca života, gospodin H. je zadavio ljigavu zmiju svog života.
Tri je dna proveo razmišljajući i sanjajući šta može i želi učiniti od života. Četvrti dan je kupio motor na kojeg nikad nije uspio sjesti. Peti dan je napisao testament. Šesti dan je kupio novo odijelo, košulju i kravatu. Sedmi dan je uredio kuću i dvorište.
Osmi dan je otišao da se ošiša. Kad se vratio kući, dugo je ležao u kadi prepunoj vode i uživao u mirisima koje je naviše volio, čaši vina i muzici.
Obukao je novo odijelo, na stol ostavio svoju kreditnu karticu i testament i objesio se o vratilo na kojemu je nekad trenirao.
Kad su ga našli mrtvog, u pozadini se čuo zvuk cd playera na repeat-u s kojeg je tužni Bob Dylan svirao „Mr Tambourineman“.

Nije htio sahranu sa vjerskim licima, nije htio da ikoga od prijatelja zovu. „Nek dođe ko me istinski cijenio, ostali neka svoje suze nabiju sebi u...“, bile su njegove riječi.
„I nemojte da žalite za mnom. Jer, sve što treba da se desi, desit će se. Htjeli vi to ili ne. Moj život se desio. Bio sam, i više me nema. A ni vas neće biti, možda već sutra. Imajte to na umu.“

Da li ga je bilo strah svojih misli. Da li su mu tijelom trnci prolazili od tišine kuće kada bi naveče ostao sam sa sobom i svojim suicidalnim umom. Da li se osjećao slobodnijim kad je saznao da rak jede njegove ćelije, i da li se u posljednjem, smrtnom času osjetio zdravim. Kad je svezao omču oko svog vrata, da li je osjetio mir umjesto strašnih bolova u kostima s kojima je živio posljednjih mjeseci, i koji su mu kidali i parali svaki nerv u tijelu. Da li ga je više boljelo to što se nikada, za 42. godine sanjanja, nije uspio otkinuti od sebe, malodušnog....?

24.07.2018.

Koliko me pjesma smiri i uznemiri u isto vrijeme.

22.07.2018.

Umjesto

Umjesto gluposti
jednom ću zaista postati nota
slovo i boja,
postat ću magija i svjetlost
i biti makar malo od tvoga soja...

Umjesto gluposti,
jednom ću ti zaista napisati pjesmu,
kad skupim u se svu ljepotu svijeta,
i biti sve što želiš
skupljena na tvom krilu, poput malog dijeta...

Umjesto gluposti,
jednom ću postati tama
muk i tišina...
I bit će ljubav, nježnost i sram...
Dok svijet bude propadao, bit ćeš mi hram
i u njemu najljepša muzika što znam...

Umjesto gluposti,
glupost...

21.07.2018.

. . .

07.07.2018.

Za razliku

"Imas najljepse oci koje sam vidio...I sladak nosic..." mi je trebalo. Molim te Boze da je normalan za promjenu, molim te Boze, molim te . . .


Stariji postovi

<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
608

Powered by Blogger.ba